Da li ste se u svom radu susreli s djecom koja se ponašaju kao da nemaju granice, neprekidno su u pokretu, s toliko otklonjivom pažnjom da svaka vaša opomena ostaje bez odgovora?
Što ste pomislili?
Vjerojatno, kakvi su to roditelji da nisu znali odgojiti djecu.
Da li ste u razredu imali dijete s čijim se neposluhom niste mogli nositi?
Čuje vas, ali ne reagira ili reagira kratko na vaše opomene i ne poštuje red.
Što ste pomislili?
Vjerojatno, da se radi o zločestom djetetu.
Koliko puta se dogodilo da takvo dijete svojim ponašanjem ometa cijeli razred i da uopće ne reagira na vaše molbe da se smiri?
Kako ste se osjećali?
Vjerojatno vam je bilo teško jer vam se činilo da do tog djeteta nikako ne možete doprijeti, a ujedno vam ga je bilo žao zbog zadirkivanja od strane druge djece u razredu.
Pokušali ste razgovarati s roditeljima, tražili ste pomoć stručnjaka.
Roditelji su vam rekli da njihovo dijete ima ADHD.
Hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje (ADHD) je medicinsko stanje koje snažno djeluje na kvalitetu života djece koja imaju taj poremećaj i njihovih obitelji.
Jedno od djece u vašem razredu ima dijagnozu ADHD. Vi ste nesumnjivo već svjesni toga da ponašanje tog djeteta u učionici nije “normalno”.
Dobra vijest je da se, budući da je djetetu sada postavljena dijagnoza, taj poremećaj može uspješno kontrolirati.
Kao učitelj takve djece, vi ste važni u upravljanju ADHD-om, u suradnji s obitelji djeteta i u cjelokupnom postupku liječenja.
KAKVI SU U ŠKOLI
Remeti red i rad
Onemogućava izvršenje plana i programa
Loš je primjer drugoj djeci
Izaziva sukobe u razredu
Odgovorno je za loš uspjeh čitavog razreda
Napušta školu
U RAZREDU
Ne sjedi na svom mjestu, šeće razredom
Igra se stvarima na svom stolu
Ometa drugu djecu u njihovom radu
Priča ili pjeva za vrijeme nastave
Ne ispunjava zadatke u isto vrijeme kad i druga djeca
Ne stiže prepisati s ploče
Nema uspjeha u diktatima
Za vrijeme odmora odbačeno je od druge djece, bezglavo juri hodnicima ili se tuče
OSNOVNA PRAVILA ZA RAD S DJETETOM U ŠKOLI
Uz obitelj, škola je druga okolina gdje djetetovi problemi naročito dolaze
do izražaja i uzrokuju mu brojne posljedice po njegov akademski i socijalni status.
RAZREDNA PRAVILA
Sjediti u prvoj klupi
Minimalizirati vidne i slušne podražaje
Jasno i jednostavno davanje uputa
Kratke informacije
Govoriti jasno i sporo
Davati konkretne primjere
Učestalo ispitivati dijete da ponovi što je rečeno
Hrabriti dijete, poticati ga
Novi ili teži materijal dati na početku sata
Češće pauze i mijenjanje sadržaja
Gratifikacija (pohvala) i za minimalan napredak
Bez ocjenjivanja u početku
Individualizirani zadaci
Bez zadataka da čita ili prepisuje dulje tekstove
Rad u malim grupama
Unaprijed određena struktura sata
Rutina
SAVJETI KOJI ĆE VAM POMOĆI
1. NEMOJTE SHVAĆATI OSOBNO . Postoji medicinski razlog za veći dio ponašanja djeteta.
2. RAZLOG NIJE ISPRIKA . ADHD je razlog za neprihvatljivo ponašanje, ali nije isprika za isto. Uz vašu pomoć, dijete s ADHD-om može naučiti bolje kontrolirati svoje ponašanje.
3. BUDITE U KONTAKTU S RODITELJIMA , tako da vam budu poznati međusobni problemi i da usvojite isti pristup.
4. POSJEDNITE DIJETE BLIZU VAS . Idealno bi bilo staviti ga između dva mirna učenika, dobrog ponašanja, i dalje od vrata, prozora i drugih mogućih izvora ometanja.
5. OSIGURAJTE OPRAVDANE PRILIKE ZA FIZIČKU AKTIVNOST .
Izaberite to dijete da ode po nešto i to donese ili da obriše ploču.
6. POKUŠAJTE PRONAĆI NAČIN KOJI ĆE MU OMOGUĆITI DA SE
VRPOLJI bez da time izluđuje ostalu djecu. Gumene loptice za stiskanje su barem tiho rješenje.
7. DJECA S ADHD-om IMAJU PROBLEMA U PLANIRANJU
AKTIVNOSTI i izvršenju istih po određenom redu. Pomoći će im, ako im date pregled onoga što želite da ta djeca naprave. “Napisat ćeš svoje mišljenje o knjizi”, a zatim to isto podijelite u manje korake: “Najprije bih željela da izabereš knjigu, …” itd. Može pomoći i pismeni popis za križanje
izvršenih stvari. Za neku djecu korisno je da glasno izgovore što će kao sljedeće učiniti. Djeca s ADHD-om trebaju vježbati planiranje i izvođenje aktivnosti po redu.
8. PAZITE NA PROMJENE U UOBIČAJENOJ RUTINI i promjene aktivnosti. Za djecu s ADHD-om to je često vrlo uznemirujuće. Unaprijed im ako je to različito od onog što očekuju.
9. POPRAVITE IM UGLED i samopoštovanje dajući im javnu pohvalu za dobro ponašanje, a ako ih morate ukoriti, onda to učinite tiho i nasamo.
10. ZADIRKIVANJE I ČAK ZLOSTAVLJANJE od druge djece može se pojaviti kao problem i u razredu i izvan razreda. “Spojite” dijete sa starijim prijateljem koji će mu pomoći i biti mu podrška u kontaktu s ostalom djecom.
UPRAVLJANJE
Najboljim pristupom u liječenju ADHD-a pokazala se kombinacija bihevioralne terapije i lijekova
“Liječenje ponašanja” (bihevioralna terapija) varira od djeteta do djeteta, prema potrebama djeteta i raspoloživim resursima. Liječenje može biti opsežno i intenzivno ili pak jednostavno i neupadljivo. Liječenje uključuje programe vježbi razvijene od strane specijalista, koji djetetu mogu pomoći u kontroli ponašanja te u postizanju boljih rezultata u školi.
Primjeri :
Vježbanje upravljanja ponašanjem
Obuka za roditelje
Uvježbavanje posebnih vještina
Vježbanje kontrole ljutnje
Programi u školi za poboljšanje učinaka i ponašanja
BIHEVIORALNE TEHNIKE KOJE SE KORISTE:
Nagrade (pozitivno potkrepljivanje pozitivnog ponašanja)
Tehnika gašenja (ignoriranje)
Izolacija (kada gornje dvije tehnike ne pomažu ili kad je djetetova aktivnost opasna, trajanje 5-15 min.)
Danas mnoga djeca moraju doživjeti da ih se naziva hiperaktivnima ili čak zločestima. Svako dijete prolazi kroz iste faze razvoja, međutim svakome određena faza razvoja može biti otežana nekakvim vanjskim okolnostima. Tako npr. ne možemo očekivati od djeteta koje proživljava tešku rastavu svojih roditelja da bude neprimjetno. To dijete će na neki način pokazati kako se osjeća, a često to može biti na način da je agresivan prema svojim vršnjacima ili teško prati predavanje nastavnika na satu. Bilo bi pogrešno to dijete odmah proglasiti hiperaktivnim.
Međutim postoji i 3-5 % djece kojoj se može postaviti dijagnoza deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj. Ovaj poremećaj možemo u literaturi pronaći i pod nazivima poremećaj pomanjkanja pažnje, hiperkinetički sindrom, ADD (Attention Deficit Disorder), ADHD (Attention- Deficit Hyperactivity Disorder). Pojavljuje se četiri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima tri podtipa:
Kombinirani tip
Dominantno nepažljiv tip
Dominantno hiperaktivno- impulzivni tip
Dijete kojemu je postavljena ova dijagnoza može pokazivati poteškoće na području učenja, mišljenja, socijalnih odnosa, pažnje, emocija, spavanja i na perceptivno- motoričkom području.
Impulzivnost, nemir i poteškoće u zadržavanju pažnje različito će se manifestirati kod mlađe i kod starije djece te ovise i o podtipu kojem dijete pripada. Tako npr. kod djeteta predškolskog uzrasta možemo primijetiti da ne može ostati dulje vrijeme zainteresirano za nešto, stalno je u pokretu, na jednom mjestu ga ne može zadržati ni gledanje televizije ili slušanje priče. Nemir se očituje i u aktivnostima koje od djeteta traže spretnost ruku, jer najčešće je fina motorika loša. Prisutne su i poteškoće kod spavanja. Djetetovo ponašanje je nepredvidivo što ga može dovesti u potencijalno opasnu situaciju. Neki roditelji jednostavno prestanu izlaziti s djecom van, jer veliki problem postaje djetetova neobuzdanost u javnosti.
Kada dijete postane školarac pred njega su postavljeni veći zahtjevi, pa je moguće da se tek tada uoči da dijete ima problem. Takvo dijete stalno šeće razredom, ometa ostalu djecu u radu, teško prati predavanje nastavnika. Teško se koncentrira na jedan sadržaj što dovodi do neorganiziranosti i teškoća u usvajanju školskog gradiva. Djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem najčešće su prosječne inteligencije, ali ne mogu svoj potencijal ostvariti u potpunosti zbog teškoća sa pažnjom i hiperaktivnosti. Sa svojim vršnjacima imaju loše odnose, zato što ih uznemiravaju i razaraju njihove igre. Od djeteta se u toj dobi očekuje da može kontrolirati svoje ponašanje, ali pošto dijete s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem to ne može, dolazi do lošeg odnosa s okolinom. Stalno opominjanje i negodovanje od strane okoline može rezultirati time da dijete dobije lošu sliku o sebi te da ustraje u negativnim oblicima ponašanja.
Postoji nekoliko strategija pomoći djeci s s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem:
Trenutačne posljedice
Važno je da reakcija na djetetovo ponašanje (nagrada ili kazna) slijedi odmah, nakon nekoliko sekundi, a ne s odgodom od npr. nekoliko sati.
Jače posljedice
Osim riječi pohvale treba koristiti i opipljive nagrade kao npr. bonove, značke, naljepnice.
Češće poticanje
Zbog problema održavanja motivacije dobro je dijete češće usmjeravati i prijateljski poticati na dovršenje zadatka.
Premda nas ponašanje djeteta s ovim poremećajem najčešće potiče da smišljamo kazne i ukore, puno je djelotvornije ako se usmjerimo na nagrade. Pozitivne posljedice trebaju se primjenjivati češće od negativnih (npr. za 1 kaznu 4 nagrade ili pohvale).
Planiranje
Ako možete predvidjeti problem koji će dijete izazvati u nekoj situaciji unaprijed isplanirajte kako ćete se nositi s tim problemom.
Budući da djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem za otprilike 30 % zaostaju u zrelosti ponašanja za svojim vršnjacima i jako su zaboravljiva, pomognite svome djetetu podjećanjem na plan ili pravilo.
Dosljednost
Slijedite pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija. Vjerovatno ste i sami primijetili da puno objašnjavanja i puno ljutnje s vaše strane ne donose rezultat koji očekujete nego vam samo štete.
Kad uvedete neko pravilo za dijete (npr. nema gledanja TV-a poslije osam sati navečer) važno je da ostanete dosljedni. Ovi klinci teško podnose promjene, a bolje se ponašaju kada im je svakodnevni život predvidljiv.
Zadnje pravilo: Volite svoje dijete i pomozite mu da se nosi sa svojim teškoćama!
ADHD (skraćenica od eng. Attention Deficit/Hyperactivity Disorder, deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj) je razvojni poremećaj ponašanja koji se pronalazi kod 8-10% djece školskog uzrasta.
Iako još nije razjašnjeno zašto, ADHD je tri puta češći kod dječaka nego kod djevojčica. Još uvijek se točno ne zna kako nastaje ADHD sindrom, ali se smatra da ima biološku osnovu. Djeca s ADHD-om su hiperaktivna, djeluju bez razmišljanja i imaju velikih poteškoća s usmjeravanjem i održavanjem pažnje. Ona vjerojatno razumiju ono što se od njih traži, ali pritom imaju velikih poteškoća u izvedbi željenog ponašanja jer npr. ne mogu mirno sjediti ili u dovoljnoj mjeri obraćati pažnju na potrebne detalje.
Naravno, velika većina djece (pogotovo one mlađe) povremeno se ponaša na opisani način, naročito ako su tjeskobna ili uzbuđena, ako im je dosadno, ako su pod stresom ili prolaze kroz velike životne promjene, ili ako su npr. gladna. Mnoga djeca se danas opisuju kao „hiperaktivna“, čime je taj izraz postao vrlo popularan. Ako je dijete živahno, prepuno energije, u stalnom pokretu, znatiželjno, brbljavo ... to još uvijek ne znači da je hiperaktivno u kliničkom značenju tog termina, odnosno da ima ADHD sindrom. Simptomi ADHD-a su prisutni tijekom duljeg vremenskog perioda i primjetni su u različitim djetetovim životnim okruženjima. Ti simptomi značajno utječu na djetetovo normalno funkcioniranje u školi, kod kuće i u društvu. Siguran odgovor na to ima li dijete ADHD može dati jedino stručnjak za mentalno zdravlje (dječji psiholog, defektolog i /ili psihijatar).
Djeca koja su nemirna, koja imaju problema s pažnjom i koja vrlo naglo reagiraju, mogu otežano uspostavljati kvalitetne odnose s vršnjacima i odraslima, kao i otežano se snalaziti u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (npr. vrtić, škola, sportski treninzi ...). Djeca s ADHD-om često imaju malo prijatelja i bolno su svjesna svoje različitosti, izoliranosti i odbačenosti. Njihova impulzivnost i naglost mogu odbijati i djecu i odrasle. Upravo zbog toga takvoj djeci treba razumijevanje svih osoba iz njihove okoline, te pomoć i podrška.
Karakteristike djeteta s ADHD-om
ADHD sindrom se odnosi na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju odstupanja pažnje, praćena motoričkim nemirom i sklonosti impulzivnim reakcijama. ADHD je biološki uvjetovan poremećaj, izvan voljne kontrole djeteta i nije znak njegove „zločestoće“ niti „lošeg“ roditeljskog odgoja.
Dijete s ADHD-om može imati poteškoće na području (hiper)aktivnosti, pažnje i kontrole impulsa. Najčešći i najrašireniji tip ADHD-a uključuje kombinaciju svih triju navedenih komponenti.
1. (hiper)aktivnost
Često trese rukama i nogama, meškolji se, vrpolji se i okreće na stolici
Često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu (najčešće u školi)
Pretjerano trči, skače, penje u situacijama u kojima to nije prikladno
Ima poteškoća s tihom i mirnog igrom
Ponaša se „kao da ga pokreće motor“, stalno je u pokretu
Često pretjerano puno priča
Glasno je, viče, pjeva, priča
Lako se uzbudi
Naglo poseže za predmetima, stalno njima manipulira
Nemirno je i neumorno.
2. poteškoće pažnje
ne posvećuje pažnju detaljima, radi pogreške zbog nemara
teško održava pažnju u zadacima ili igri
ostavlja dojam da ne sluša čak i kada mu se direktno obraćamo
teško mu je organizirati zadatke i aktivnosti
često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadataka ili aktivnosti
lako ga ometaju vanjski podražaji
teško se koncentrira
sporije je od druge djece u učenju novog gradiva i u izvršavanju zadataka
ima teškoća sa završavanjem neke aktivnosti ili zadatka
loše je organizirano
nema dovoljne sposobnosti planiranja
odsutno je mislima
nepažljivo je
ima poteškoća u praćenju uputa
pažnja je kratkotrajna.
3. impulzivnost
ima poteškoća s čekanjem svog reda
brzopleto je, „istrčava“ s odgovorima i prije dovršetka pitanja
često prekida i ometa druge
burno emotivno reagira, nemajući dobar uvid u posljedice vlastitog ponašanja
djeluje prije nego promisli
prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu
ne može dočekati da netko dovrši radnju ili rečenicu
prekida razgovor
nameće se drugima
ne čeka upute
ne može pratiti pravila igre.
Kako roditelji mogu pomoći?
Pomozite djetetu usvojiti pozitivnije obrasce ponašanja. Većinu ponašanja dijete je usvajalo i izgrađivalo godinama, tako da je nerealno očekivati da ih može promijeniti „preko noći“. Uz ustrajnost i dosljednost roditelja, obrasci djetetovog ponašanja se mogu mijenjati u pozitivnom smjeru, čime će i roditelji steći realnija očekivanja. Umjesto dosadašnjeg ponašanja, strpljivo dijete podučavajte ponašanju koje želite. Djeca s ADHD-om najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način, već im često ono što roditelj smatra kaznom ustvari predstavlja nagradu (npr. prekidanje neke aktivnosti kako bi se vikalo na dijete, čime dijete dobiva pažnju koju želi). Ukoliko ste sigurni da ponašanje fizički ne ugrožava dijete, pokušajte ignorirati djetetovo neadekvatno ponašanje (npr. plesanje po sobi ili skakanje po krevetu). Ne zaboravite da dijete najviše uči „po modelu“, odnosno imitirajući ponašanja odraslih, zato budite svjesni vlastitog ponašanja. Npr. vikanje na dijete ga neće naučiti da ono ne viče. Zbog impulzivnosti i kratkotrajne pažnje, zbog kojih teže uče socijalna pravila i prepoznavanje socijalnih znakova, djeca s ADHD-om često imaju poteškoća u uspostavljanju prijateljstva. Pritom djeca trebaju dodatnu pomoć odraslih u usvajanju društveno prihvatljivih ponašanja, koja im se trebaju objasniti kroz jasnu uputu, bez kritike i na pozitivan način.
Promijenite način komunikacije sa svojim djetetom. Dijete s ADHD-om ima potrebu za što jasnijom komunikacijom, tako da umjesto dugačkih i „zakučastih“ objašnjenja koristite jednostavne, sažete i konzistentne upute. Tako dijete lakše može zaključiti što od njega očekujete. Pritom se svakako preporuča koristiti pozitivne upute (npr. „Molim te, uzmi svoj prljavi tanjur i stavi ga u perilicu suđa“) umjesto agresivnih i negativno formuliranih uputa koje samo prenose poruku da je dijete nesposobno i u osnovi nemaju pozitivan učinak („Nikad me ne slušaš kad ti nešto govorim, nemaš pojma kako to napraviti!“). Važno je da roditelj bude jasan u vezi posljedica djetetovog ponašanja, ali odgovornost za promjenu leži ipak na samom djetetu. Jasnoća u komunikaciji se, između ostalog, postiže i kontaktom očima, jasnim i razgovijetnim govorom, smirenošću i odlučnošću, navođenjem razloga zbog kojih želite da dijete nešto učini, te izbjegavanjem prigovaranja, vikanja, raspravljanja, moljenja i emocionalne „ucjene“.
Stvorite rutinu. Dijete s ADHD-om profitira od stvorene rutine, strukture i predvidivosti školskih obaveza, kućnih zadataka i slobodnih aktivnosti. Svakog dana pokušajte slijediti isti ili barem sličan raspored dnevnih obaveza i rutina, od jutarnjeg ustajanja do večernjeg odlaska na počinak. Raspored stavite na neko vidljivo mjesto u stanu, učinite ga vizualno zanimljivim, kako bi vaše dijete u svakom trenutku moglo znati kad je vrijeme za igru, učenje i pisanje zadaća, spavanje, kućne obaveze, slobodne aktivnosti ...
Pomognite djetetu da se organizira. Svakodnevno ostavljajte odjeću, školske knjige i pribor te igračke na isto mjesto, kako bi smanjili vjerojatnost da će ih vaše dijete izgubiti. Djetetu je također bitno osigurati kutak za učenje u kojem ga ništa neće ometati. Ugasite uobičajena „ometala“ (TV, radio ili kompjuter), pogotovo ako vaše dijete piše zadaću ili uči.
Pomozite djetetu da razvije svoje samopoštovanje. Hiperaktivna djeca vrlo često sumnjaju u vlastite sposobnosti, što dovodi do razvoja niskog samopoštovanja i negativnog mišljenja o sebi. Samopoštovanje se može povećati pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, uspjeha i ponašanja („Vidiš kako si uredno pospremio svoje igračke“ ili „Jako mi se dopada kako si nacrtao čovjeka“). Dijete također ima potrebu da njegov uloženi trud bude cijenjen, zato mu dopustite da sudjeluje u obiteljskim poslovima. Pritom se pobrinite da to budu one aktivnosti koje mu dobro idu i koje brzo može naučiti, što sve svakako doprinosi razvoju djetetovog samopoštovanja. Pohvaljujte svoje dijete, pogotovo neposredno nakon poželjnog ponašanja („Hvala ti što si mi pomogao pospremiti posuđe“), a konkretnu i specifičnu pohvalu pokušajte povezati s konkretnim ponašanjem („Sviđa mi se kako si danas pospremio svoj krevet“). Potrebno je ponašati se u skladu s dobi djeteta i ohrabrivati ga u njegovim samostalnim aktivnostima.
Ograničite mogućnost izbora. Djetetu ponudite izbor između dvije stvari (npr. dvije igračke, dva jela za ručak, dvije različite majice, dvije različite slobodne aktivnosti). Previše izbora kod djece s ADHD-om može izazvati previše stimulacije i neugodan i zbunjujući osjećaj „preplavljenosti“.
Informirajte se o ADHD-u. Čitajte, skupljajte informacije, povežite se s roditeljima djece s ADHD-om, razgovarajte s djetetovim učiteljima, potražite stručno mišljenje, savjet i podršku. Iskoristite sve vama dostupne mogućnosti podrške i informiranja. I budite na strani vašeg djeteta.
Ana Plazonić, prof.
Literatura:
Barkley, R.A. (1998). Attention deficit hyperactivity disorder. The Guilford Press, New York/London.
Hiperaktivno dijete (2005). Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb.
Kocijan-Hercigonja, D., Buljan-Flander, G. i Vučković, D. (2004). Hiperaktivno dijete – uznemireni roditelji i odgajatelji. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Višeosna klasifikacija psihijatrijskih poremećaja u djece i adolescenata: MKB-10 klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja u djece i adolescenata (2003). Naklada Slap, Jastrebarsko.
http://www.kidshealth.org/parent/emotions/behavior/adhd.html
